Ulaz je besplatan!
Predmet našeg međunarodnog filmskog osvrta i projekcijskog eseja nipošto nisu „velike“ kinematografije, „veliki naslovi“ – upravo suprotno, to su kratke optičko-zvučne poeme. Ostvarenja u američkoj, hrvatskoj i europskoj igrano-komercijalnoj kinematografiji – između ostalog – temelje se i na neiscrpnoj kreativnosti, underground/avangardnog filma (1950-1980) i njemačke avangarde.
Audio-vizualna tema ovoga programa je apstraktni film, zanemareni, “mali“, „teškoshvatljivi“ film. Služeći se – kolokvijalno psihološkom terminologijom – apstraktni film je podsvijest/podžanr, eksperimentalnog filma. Unutar tog područja nailazi se na niz izuzetnih umjetnika, neumornih avangardista, perfomera, medijskih istraživača audio-vizualnih i nenarativnih pravaca, iz Europe, Amerike i Hrvatske. Fascinantna je sličnost (i to ne samo po društvenoj marginaliziranosti, koja je pratila hrvatske isto kao i američke i europske autore) audio-vizualnog, inovativnog i ekspresivnog jezika s kojim se služe domaći (T. Gotovac, I. L. Galeta i I. Faktor, I. Martinac, B. Poljak, V. Nakić), američki (M. E. Bute, P. Sharits, S. Brakhage) i njemačko-austrijski-francuski autori (W. Nekes, Dore O, H. Farocki, U. Wevers, V. Export, F. Leger), optičko-zvučnih poema. Svi filmovi/radovi/performansi nastali su u vrijeme i na marginama umjetničkih pravaca (Nadrealizam, Dada, Fluxus). Koncentriramo se na vrijeme bez internetske komunikacije, bez međusobnog kontakta pa onda i utjecaja, ali svi autori teže jedinstvenom cilju, čistom filmu i originalnom iskazu. Strukturalni, konceptualni, likovni, apstraktni ili apsolutni film, nenarativni film – lišen deskripcije i dijaloga, likova i priče – istraživanjem proširuje, granice filmskoga jezika.
Pokret, ritam, svjetlost i tama postaju inherentnom, univerzalnom kompozicijom kojom se proširuje percepcija i izaziva emotivnost gledatelja. Kada govorimo o eksperimentatorima iz Europe, Hrvatske i Amerike (nešto, estetski i dramaturški neobjašnjivo ih spaja i razdvaja, op.a.) govorimo o izuzetnim, svjetskim, relevantnim autorskim i cjelovitim umjetničkim osobnostima. Rad navedenih autora definitivno bi trebao biti predmetom daljnjih estetskih, vrijednosnih razmatranja filmskih, kao i likovnih kritičara, te teoretičara suvremene, medijske umjetnosti. Usprkos činjenici da su radovi nastali u prošlom stoljeću, isti nadilaze vremenske granice, izazivaju – u sadašnje, a vjerujemo i u buduće vrijeme – pozornost, one malobrojne ali zahtjevne publike, koja očekuje korespondenciju s artističkim filmom punog, višedimenzionalnog formata. Programski posloženi, jedni do drugih, hrvatski, američki i europski umjetnici, svaki za sebe, „pričaju“ priču bez priče, tragajući za svojim slobodnim izrazom.
Filmovi su to kratke forme, svojevrsna vizualna glazba – poput poezije u usporedbi s književnosti – ali duboke, meditativne, istraživačke i intimističke refleksivnosti.