(…) Za početak, premda mjesto početka nije moguće dokučiti, rekla bih da žena u ogledalu u istoimenom četrdesetsedmominutnom filmu Jagode Kaloper čita priču druge žene, točnije priče mnoštva drugih žena svedenih pod unificirajući i esencijalizirajući zajednički nazivnik nominativne jednine imenice ženskoga roda žena. Priče su to koje se drugi ispričali. A tko su ti koje su ih ispričali? Režiseri? Scenaristi? Montažerke? Glumice? Ili mi same? Odgovor se možda nalazi u heterotopijskom prostoru montaže koja ignorirajući zakonitosti ikojega filmskog žanra testira granicu između takozvane dokumentarnosti i takozvane fikcije. U tom se prostoru, gdje rez ne dokida čujnost glasa iz kadra koji mu prethodi ili slijedi, događa proces reprodukcije, odnosno ponovne proizvodnje priče koje, paradoksalno, nema: priče kojom Žena u ogledalu uspostavlja vezu čitanja. (….)
– iz knjige Leonide Kovač „ U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper“