//23. 2. 2017., 19:30//
Remek djelo dokumentarne forme nastalo ranih 70-ih kad su dvojica talijanskih filmaša (M. Sarchielli i A. Grifi) u Rimu susreli trudnu šesnaestogodišnju narkomanku Annu. Odlučili su joj pomoći, dijelom iz sažaljenja, a dijelom iz sjajne prilike za film. Snimali su njezin polagani oporavak i transformaciju od divlje beskućnice od ljudskog bića, koristeći kameru, a potom i video, što je u to vrijeme bio novitet (Anna je prvi talijanski film u kojem je korištena prijenosna video oprema). Dokumentarac Anna više je nego cinema vérité, on je refleksija o ulozi kamere u snimanju dokumentarnog filma dok dugi kadrovi stvaraju fascinantan portret dinamike između filmaša i protagonistice.
Info: r. A. Grifi, M. Sarchielli, Italija, 1975., 225′, dokumentarni
O AUTORIMA:
Alberto Grifi (1938.) pripada pionirima talijanskog eksperimentalnog filma. Bio je slikar, redatelj, snimatelj, oblikovatelj zvuka, glumac, fotograf reklama za zrakoplove, izumitelj video filmske opreme kao što je vidigraph, koji je koristio 1972. kako bi transkribirao Annu na film, prvi film zabilježen na video u Italiji, kojeg je režirao zajedno s Massimom Sarchiellijem, a koji će postati kultnim filmom post-šezdesetosmaške alternativne kulture. Predstavljen je na filmskim festivalima u Berlinu i Veneciji 1975. i u Cannesu 1976. S web agencijom Interact SpA u Rimu, Grifi je 2003. započeo suradnju koja će obilježiti posljednje godine njegovog života. 2004. godine, povodom 61. odvijanja International Cinematographic Show-a, Alberto Grifi sudjelovao je u projektu Storia Segreta del Cinema Italiano, koji je bio dio retrospektive Underground Italia. Na području filma također postoje dvije povijesti: službena povijest kakvoj nas uče, i tajna povijest, krivo tumačena kao „manje vrijedna“, ona u kojoj možemo pronaći stvarne uzroke i događaje. Filmski odjel Venecijanskog bijenalea, zajedno s podrškom Prade i nekih od najprestižnijih institucijskih partnera, otvorili su radionicu za oporavak, restauraciju i sistematsko ponovno otkriće zaboravljenog talijanskog filma, nevidljivog i podcijenjenog: Storia Segreta del Cinema Italiano. Povodom festivala, u suradnji sa Sandrom Costom i Interactom, Grifi je predstavio svoj Tape Laundrette Project i laboratorij za obnovu pohranjenih audia i videa na kojima su obojica radili. Među značajnijim radovima tu su Autoritratto Auschwitz, Michele alla ricerca della felicità i Dinni e la normalina. Godine 2006., s ciljem očuvanja i promocije Albertovog umjetničkog nasljeđa utemeljen je Associazione Culturale Alberto Grifi. Nakon duge bolesti, Alberto Grifi umro je u Rimu, 2007. godine.
Massimo Sarchielli (1931.) bio je talijanski glumac, redatelj i scenarist. U Firenci je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti od koje je brzo odustao, da bi dolaskom u New York upisao Étienne Decroux i postao mimičar, nakon čega je preselio u Pariz. U Milanu je upisao dramsku akademiju, što ga je dovelo do suradnje s najvećim imenima talijanskog filma. Debitirao je 1965. u Fellinijevom filmu Giulietta degli spiriti, glumio je u Mastroiannijevom Correva l’anno di grazia, s Terenceom Stampom na filmu Morte in Vaticano, s Michelle Pfeiffer u Ladyhawkeu. Radio je na seriji filmova s Pupijem Avatijem u razdoblju između 1987. i 1999. te s Antonellom Grimaldijem na filmu Mostro di Firenze. Umro je 2010. u Rimu.
Annu prikazujemo u okviru programske cjeline Iz Kratke baze 25 FPS-a.
Kratka baza naziv je infocentra i medijateke za kratki film Udruge 25 FPS. Kratka baza 25 FPS-a obuhvaća arhiv radova i publikacija posvećenih uglavnom suvremenom eksperimentalnom filmu i videu. Kroz 2016. godinu biti će prikazati najnoviji radovi iz područja inovativnog i eksperimentalnog filma i videa. Prostor za prikazivanje eksperimentalnog filma uglavnom su specijalizirani filmski festivali, muzeji, umjetničke galerije. Prikazivanje u redovnim programima rijetko je, stoga je ovaj program izuzetan doprinos vrednovanju eksperimentalnog filma.
Selektorice programa su: Sanja Grbin i Marina Kožul