//7.12.2016., 20:00// Djeca oluje, knjiga prva fokusira se na stanje nakon razornog događaja i po tome je najsličnija Smrti u zemlji Encantos iz 2008. No dok se u Encantosu govori o odraslima i žalu za zakopanoj prošlosti, mini-subjekti Djece oluje postoje isključivo u sadašnjosti, lešinareći po ostacima prošlosti da bi preživjeli. Otporna, potpuno posvećena igri i radu (iako je vrlo često nemoguće razlikovati to dvoje) djeca prkosno proturječe pustoši oko njih svojim beskrajnim aktivnostima.
Snimljen mnogo mjeseci nakon što je tajfun Haiyan (Yolanda), najsmrtonosniji u povijesti Filipina, poharao zemlju, film je strukturiran kao niz tableauxa.
Dok se automobili, autobusi i motocikli kreću kroz poplavljene ulice Taclobana poput nadrealnih amfibija, dva dječaka s dugim granama pecaju u nabujaloj rijeci, ali sve što uspijevaju upecati su lopta, naplavine i zalutali ostaci odjeće. Dva mladića marljivo kopaju ispod valovitim krovovima potpuno ukopanih kuća, većina njihovih ulova izgriženi su rđom, u stanju izvan svake zamislive korisnosti.
Ogroman brod, naplavljen na obalu poput nasukanog kita, leži usred ruševina domova koje je putem pregazio, poput kakvog bizarnog Levijatana na sravnjenoj zemlji. Djeca, na improviziranim trajektima, pronalaze put do napuštenih olupina i naizmjenično se (ili istovremeno, nemoguće je reći) igraju i traže metalni otpad – glavni izvor prihoda.
Apstraktni minimalizam i stasis Díazove kamere, zajedno s odsustvom ičega što bi makar slučajno nalikovalo normalnoj svakodnevici daju filmu neobično bezvremenski osjećaj koji dopunjuje njegovu škrtu ljepotu. Da je film fokusiran na odrasle – koji su, sudeći po njihovoj odsutnosti već odustali od svega – krhotinama posut krajolik nekoć uspješnog grada bio bi čarolija beznađa, a djeca relikti izgubljene civilizacije. No, njihova energija, prijateljstvo i proplamsaji sreće navještaju tvrdokornu želju da se preživi – što odražava i Diazovu strastvenu predanost njegovu napaćenu kraju. Bolno prelijep rad kamere, ipak, nikada ne zamagljuje tjeskobu: iako nema melodramatične predaje apatiji, melankolija je prisutna i jedan će od mladih reći kako pola njegovog rodnog sela više nema i kako je “tužno živjeti ovdje.” Usporeni tok filma izdaje i samog autora i neminovno je pitanje nije li pokvareno djetinjstvo samo prolog nekim novim tragičnim pričama budućnosti.
Info: originalni naslov: Mga anak ng unos, režija: Lav Diaz, 2014., Filipini, 143’; scenarij: Lav Diaz; fotografija: Lav Diaz; montaža: Lav Diaz; produkcija: Sine Olivia Pilipinas; format: DCP; titlovi: engleski
Nagrade i festivali: službena selekcija, CPH: DOX 2014.; službena selekcija Melbourne Film Festival 2015.
Film je dio programa Human Rights Film Festivala. Ulaz je besplatan.