//22. 9. 2016., 19:30//
Kira Muratova, ukrajinska filmašica, jedna je od najistaknutijih umjetnica Istočne Europe u posljednjih pedeset godina. Suprotstavljanje i rušenje niša u koje je bila svrstavana ono je što ju je učinilo jedinstvenom i omogućilo joj da se ne podvrgne ni jednoj institucionaliziranoj filmskoj tradiciji ili filmskom kontekstu, osim vlastitom. Upravo to je i jedan od razloga zbog kojeg u svijetu filmskih festivala i filmofila nije u potpunosti priznata.
Živuća legenda istočnoeuropske kinematografije, rođena u Rumunjskoj, odrastala i živi u Ukrajini, gotovo nepoznata izvan zemalja bivšeg SSSR-a, Kira Muratova najbolje je čuvani dragulj rusko/ukrajinske kinematografije. Filmsko stvaralaštvo započinje ranih 60-ih, a njezini prvi radovi, mahom su režirani u suradnji sa suprugom Oleksandrom Muratovim. Njegujući potpunu nezavisnost kao umjetnica, Muratova (nanovo) stvara svoje ideje (i ideale) savršenstva i nesavršenstva, podsvjesnog i dekadencije, te istovremeno preispituje zamagljene granice među njima. Njena paradoksalna vizija kombinira istančan humor i duboku tugu, te se igra s razlikama i sličnostima između poezije i okrutnosti, nježnosti i grubosti. Način na koji pristupa materiji ne može se imitirati, a istovremeno je neodoljivo „zarazan“. Suvišno je za reći da su njezini „iregularni“, avangardni filmovi uvijek predstavljali problem Sovjetskom savezu. Long Farewells (1971.), lirski portret usamljenosti i žudnje, „bunkeriran“ je u SSSR-u gotovo dvadeset godina. Getting to Know the Big Wide World (1979.), njeno skriveno remek-djelo, jedva da je pušten u SSSR-u, a poslije i zaboravljen. Among Grey Stones (1983.) cenzori su drastično „izrezali“, a kao reakciju na taj postupak, Muratova je s filma maknula svoje ime.
Istovremeno, svi ovi filmovi nemaju ništa zajedničko s neposrednim poricanjem sovjetskog ili kojeg drugog socijalističkog sistema. Oni idu dalje i dublje, pretvarajući se u svevremene i uznemirujuće refleksije ljudske prirode i postojanja uopće. Nije iznenađenje da je nakon pada SSSR-a i kraja cenzure Muratova postala beskompromisnija i posebno usmjerena na bol, nasilje i smrt. Prvi primjer ovog smjera je The Asthenic Syndrome (1989.), prekretnica za Muratovu, zastrašujući i daleko najradikalniji ruski film posljednjih par desetljeća. Njen zadnji film Eternal Homecoming (2012.), može se gledati kao utjelovljenje njena filmskog univerzuma. Kompozicija film-u-filmu, stalne reprize, dekonstruiranje fikcije, ostranjivanje stvarnosti, apsurdnosti i melankolije – sve ove motive Muratova je dovela do ekstrema. No, prije svega, glorificira se umjetnost i sloboda filmaštva, koje u slučaju Kire Muratove, nikad nije osjetilo ograničenja.
Muratova se često igra žanrovima, koristeći pri tome montažu kao omiljeno filmsko sredstvo te stvarajući poetske, groteskne i kompleksne univerzume u kojima svaki lik ima svoje manične strasti, nade, strahove… Koncentrira se na ljude i krajolike koji su jedinstveni produkt sovjetske zbilje, ne zazire od ružnoće, okrutnosti i apsurda u svom surealističkom stilu. Ekstremni nihilizam i ekstremni humanizam u njezinim radovima često je bio cenzuriran u SSSR-u, a budno oko dežurnih moralista pušta je na miru tek nakon Perestrojke, što joj omogućuje i predstavljanje u inozemstvu te osvajanje Srebrnog medvjeda u Berlinu 1990. za već spomenuti The Asthenic Syndrome.
U okviru Kratkih slika 22. rujna, za početak sezone 2016./2017. prikazujemo film iz 1967.: Kratki susreti / Korotkie vstrechi
Film donosi priču o ljubavnom trokutu: geolog koji nikad nije prisutan, njegova žena koja ne može podnijeti svoj posao, te njihova zajednička prijateljica i njegova ljubavnica. Valentina je mlada žena koja ima sve u životu: muža, dobar posao, visok društveni status. Svejedno, to ne ispunjava prazninu u njoj. Njen muž, geolog (glumi ga kultni ruski kantautor Vladimir Vysotsky) nikad nije prisutan, njen je posao u javnoj službi mučan, a njen stan – samotan. Kad mlada djevojka (Nina Ruslanova) doseli u grad i zaljubi se u njena muža, Valentina istovremeno postaje znatiželjna, sućutna i otuđena promatračica tih događaja.
Trokut iluzija koji će se raspršiti svakog časa.
Poetski, vibrantan i istovremeno duboko melankoličan.
Muratova uzima ovaj film kao pravi početak svoje turbulentne umjetničke karijere. On zaista ističe njen jedinstven glas i viziju – dvojac utemeljen na paradoksima: romantičnost dolazi s razočarenjem, strast se pretvara u zaluđenost – i obratno.
Glavna glumica odustala je prije početka snimanja filma, pa je Muratova uskočila u ulogu Valentine. Njena je izvedba impresivna, iako poslije toga nije više glumila u filmovima.
Info: igrani, SSSR, 1967., 96′, scenarij: Kira Muratova, Leonid Zhukhovistky; uloge: Nina Ruslanova, Vladimir Vyotsky, Kira Muratova, Elena Bazilskaya, Olga Vikland, Alexei Glazyrin; kamera: Gennady Karyuk; montaža: Olga Charkova
Selektor programa: Evgeny Gusyatinskiy
Film prikazujemo u suradnji s Centrom Oleksandr Dovzhenko i Državnom filmskom agencijom Ukrajine.
Kiru Muratovu predstavljamo u sklopu programske cjeline Izvan fokusa, posvećene autorima i filmskim školama iz različitih zemalja čije stvaralaštvo otvara nove i nekonvencionalne putove u razvoju kinematografije.