Ulaz je besplatan!
Kada ljudi govore o “smrti filma”(između ostaloga, radi se i o glasovitoj J. L. Godardovoj izreci sa samog ruba prošlog stoljeća, časopis Screen, 1999., op.p.), obično misle na novu navalu digitalnih filmova. Novonastali filmski radovi snimaju se lakše manipulativnom, digitalnom tehnologijom. Za znanstvenike, eksperte i teoretičare filma otvara se izuzetno važno pitanje – je li dominacija digitalne tehnologije nad filmskom vrpcom – estetski, vizualno i dramaturški – dosegla višu razinu reprezentacije?
Program će, pretpostavljamo, biti opravdan ako samo u jednom, pa i manjem dijelu odgovorimo na ovo pitanje. Filmovi Billa Morrisona, Brucea Connera, Tonyja Conrada, Hollisa Framptona i Dereka Jarmana fascinantni su, zapravo elegični u veličanstvenosti celuloida kao fizičkog objekta i njegovog nesretnog prolaska/nestajanja. Svojstva zaliha nitratnih filmova takva su da stari filmovi – neki viđeni, a neki koji se tek trebaju otkriti – tiho propadaju u arhivama holivudskih studija, kao i raznih lokalnih arhiva smještenih u svjetskim centrima. Skidajući prašinu s onog što je ostalo od ovih izblijedjelih blaga, zajedno s mjehurićima i rupama, ogrebotinama i emulzivnim mrljama, film(ovi) nudi sofisticirani komentar o nestajanju svih stvari. Istovremeno “Stanje raspadanja” otkriva da se ljepota može pronaći na najneočekivanijem mjestu: čak i u kanti za smeće. To se najbolje moglo vidjeti u okviru izložbe upriličene u Walker Art Centru Minneapolisu (SAD), prije nekoliko godina, kada su gore navedeni autori i formalno izložili svoje filmove, naknadno pronađene na raznim zabačenim mjestima u svijetu.
„Stanje raspadanja“ nisu filmovi koji imaju konvencionalnu glumačku postavu, uobičajenu radnju, predvidljive dijaloge, ovdje se radi o filmskim materijalima nagriženih vremenom, iznova komponiranim u formi found-footage. Prizori su impresivni, ponekad opsesivni, ako ih pogledate nekoliko puta možete vidjeti različitost tema koje obrađuju, poput metafizike, regeneracije, rođenja i nestajanja, vječne mijene svega što postoji, unutar sveopće arhitekture propadanja/tranzicije. Krajnji iskustveni rezultat gledanja filmova ove vrste stvaranje je možebitnog uvida u transcendentnost, oniričku meditativnost, nadrealizam. Program filmova posvećen je stvaralaštvu filmaša, na fragilnoj, senzitivnoj i magičnoj, filmskoj vrpci.