(I. l. Galeta, T. Gotovac, I. Faktor//P. Sharits, S. Brakhage, M. E. Bute – inserti)
U suradnji: M-Art, Osijek, Hrvatski filmski savez, Tomislav Gotovac Institut
Predmet našeg filmskog osvrta i projekcijskog eseja nipošto nisu „velike“ kinematografije, upravo suprotno, to su kratke optičko-zvučne poeme. Ipak, radi pojašnjenja programske namjere, uz malu digresiju, poslužit ćemo se relativno adekvatnom komparacijom.
Ostvarenja u američkoj igrano-komercijalnoj kinematografiji temelje se, između ostalog i na neiscrpnoj kreativnosti američkog underground/avangardnog filma (1950. – 1980). Američka kinematografija nedvojbeno egzistira u vrhu svjetske kinematografije. Sve što je mogla ta vrsta profitne kinematografije primijeniti, primijenila je i primjenjuje dandanas, zahvaljujući prije svega kreativnom entuzijazmu, inspirativnosti i marginalizirajućoj nezavisnosti umjetnički beskompromisnih alternativaca. Bez nekog skrupula, komercijalnost je tako preotela nadahnutost. Što se hrvatske dugometražne kinematografije tiče, ona tek u recentno vrijeme, samo u nekim naznakama, poseže za kreativnim nasljeđem odnosno baštinom svojih izvrsnih filmskih eksperimentalista, koji – ne samo u ovom programu – stoje u istoj estetskoj razini s američkim autorima. Hrvatski dugometražni film nažalost „ne pije vodu s izvora“ i jednostavno rečeno – u nedostatnoj se mjeri oslanja na minuli rad svojih avangardista.
Tema ovog programa je apstraktni film, zanemareni, „mali“, „teško shvatljivi“ film. Služeći se kolokvijalno psihološkom terminologijom – apstraktni film je podsvijest/podžanr eksperimentalnog filma. Unutar tog područja nailazi se na niz izuzetnih umjetnika, neumornih avangardista, performera, medijskih istraživača audiovizualnih i nenarativnih pravaca, iz Amerike i Hrvatske. Fascinantna je sličnost (i to ne samo po društvenoj marginaliziranosti, koja je pratila hrvatske, isto kao i američke autore) audiovizualnog, inovativnog i ekspresivnog jezika s kojim se služe domaći (T. Gotovac, I. L. Galeta i I. Faktor) i američki autori (M. E. Bute, P. Sharits, S. Brakhage) optičko-zvučnih poema. Svi njihovi filmovi/radovi/performansi nastali su u vrijeme i na marginama umjetničkih pravaca (nadrealizam, dada, fluxus). Koncentriramo se na vrijeme bez komunikacije Internetom, bez međusobnog kontakta pa onda i utjecaja, ali svi autori teže jedinstvenom cilju – čistom filmu i originalnom iskazu.
Strukturalni, konceptualni, likovni, apstraktni ili apsolutni film, nenarativni film – lišen deskripcije i dijaloga, likova i priče – istraživanjem proširuje granice filmskog jezika. Pokret, ritam, svjetlost i tama postaju inherentnom, univerzalnom kompozicijom, kojom se proširuje percepcija i izaziva nepatvorena emotivnost gledatelja. Kada govorimo o eksperimentatorima iz Hrvatske i Amerike (nešto, estetski i dramaturški neobjašnjivo ih spaja i razdvaja, op.a.) govorimo o izuzetnim, svjetskim, relevantnim autorskim i cjelovitim umjetničkim osobnostima. Rad navedenih autora, definitivno bi trebao biti predmetom daljnjih estetskih i vrijednosnih razmatranja, filmskih kao i likovnih kritičara, te teoretičara suvremene medijske umjetnosti. Usprkos činjenici da su radovi nastali u prošlom stoljeću, isti nadilaze vremenske granice, izazivaju – u sadašnje, a vjerujemo i u buduće – pozornost one malobrojne ali zahtjevne publike koja očekuje korespondenciju s artističkim filmom punog, višedimenzionalnog formata. Programski posloženi, jedni do drugih, hrvatski i američki umjetnici, svaki za sebe, „pričaju“ priču bez priče, tragajući za svojim slobodnim izrazom. Filmovi su to kratke forme, svojevrsna vizualna glazba – poput poezije u usporedbi s proznom književnošću – ali duboke, meditativne, istraživačke i intimističke refleksivnosti.
Program:
„ SYNCHROMY NO. 2 “ (1935) – Mary Ellen Bute, c/b, zvuk, 5.12 min. , ins.
„ WAL(L)ZEN “ (1977-1989) – Ivan Ladislav Galeta c/b, boja, zvuk, 7 min.
„ BAD BURNS „ (1982) – Paul Sharits, boja, bez zvuka, 5.37, ins.
„ KUDA IDEMO NE PITAJTE „ (1966) – Tomislav Gotovac, c/b, boja, zvuk, 10 min.
„ CAT’S CRADLE „ (1959) – Stan Brakhage, boja, bez zvuka, 6.20 min., ins.
„ EUMIG 2 „ (1982) – Ivan Faktor, bez zvuka, boja, 3 min.
„ SYNCHROMY NO. 2 “ (1935) – Mary Ellen Bute, c/b, zvuk, 5.12 min. , ins.
„ WAL(L)ZEN “ (1977-1989) – Ivan Ladislav Galeta c/b, boja, zvuk, 7 min.
„ BAD BURNS „ (1982) – Paul Sharits, boja, bez zvuka, 5.37, ins.
„ KUDA IDEMO NE PITAJTE „ (1966) – Tomislav Gotovac, c/b, boja, zvuk, 10 min.
„ CAT’S CRADLE „ (1959) – Stan Brakhage, boja, bez zvuka, 6.20 min., ins.
„ EUMIG 2 „ (1982) – Ivan Faktor, bez zvuka, boja, 3 min.