(Ozu, Bresson, Gotovac, Sirk, Rappaport, Brakhage i dr.)
U suradnji: Tomislav Gotovac Institut, Cutting Edge Cinema
Film-esej, ključne riječi: introspekcija, refleksivnost, fragment, procesualnost, film, književnost, filozofija, poezija, found-footage arhiv, autorefleksija, meditativnost, reminiscencija, intermedijalnost, diskurzivnost.
Pojam “esejistički film” sve se više koristi u filmskoj kritici/teoriji za opisivanje autorefleksivnog i autoreferentnog dokumentarnog filma koji briše granice između fikcije i nefikcije. Znanstvenici se jednoglasno slažu da je njemački redatelj, slikar, eksperimentalist Hans Richter prvi put objavio taj termin 1940. Nesporno je i to da je Andre Bazin, eminentni svjetski teoretičar filma, 1958. prvi analizirao tu vrstu filma, a to je Chris Markerovo „Pismo iz Sibira (1958.). Francuski filmski pravac ili popularnije „ Novi val „ doveo do prijemčivosti kratkometražnih esej filmova, a „Njemački novi film“ ponovno je oživio u esejističkim filmovima. Film-esej ne vezujemo isključivo uz zapadne zemlje, takvih pojava ima i na istoku, prisjetimo se izvanrednog filmskog djela „ Čovjek s filmskom kamerom“ Dzige Vertova (1929). Izvan ovog ishodišnog pojma, teoretičari/znanstvenici odstupaju od toga što točno čini film esej i kakva je uopće specifikacija film-eseja. Teoretičari filma se svrstavaju u dvije skupine , jedni zastupaju ideju kako je film-esej nastao iz književnosti., dok drugi misle kako je temeljna odrednica film-eseja, filmski dokument. Najčešće spomenuti autori filmskog eseja su francuski,njemački ali i ruski: Marker, Resnais, Godard i Farocki, Vertov a od avangardista tu su još i amerikanci Jonas Mekas, Stan Brakhage, japanci Kogonada, Terayama od domaćih autora, poznatih po primjeni navedenog eseja su i Tomislav Gotovac, Ivan Faktor. Ivan Ladislav Galeta, Ivan Martinac, Dan Oki i Vlado Zrnić.