//20. 4. 2017., 19:30//
Prvi hrvatski film koji se na autentičan način bavi onim specifično ženskim nastao je na nekoliko teškom mukom iskamčenih metara 8 milimetarske vrpce u Kinoklubu Split davne 1968. godine. Snimila ga je žena kojoj je to bio i ostao posljednji film – pjesnikinja i profesorica povijesti Tatjana Ivanišević zvana Dunja. Ironičan naslov njena eksperimentalnoga jedinca Žemsko aludira na podcijenjeno mjesto žena i ženskoga u muškarcima napučenom svijetu filma i umjetnosti. A s tim i takvim svijetom suočavala se i ženska prvakinja Kinokluba Zagreb Tatjana Ivančić koja je bila upornija izdržavši u filmskom amaterizmu punih dvadeset godina postavši prva žena kojoj je kod nas pripala časna titula majstorice amaterskoga filma. U igranim i dokumentarnim radovima autorice Tanje Golić dubinski je prisutno eksperimentalno i likovno nasljeđe, kao i tema identiteta i njegove krhkosti. Svoj je nagrađivani srednjometražni igrani film Slučajno ova žemska sama napisala, režirala i producirala, pa s njom i zvijezdom filma Lanom Barić razgovaramo o primjerima siromašnom, ali značenjski neiscrpnom ženskom nasljeđu hrvatskoga filma te iznalaženju novih formi za neiskorjenjiv motiv potrage za srećom i smislom.
Filmovi:
Žemsko, r. Tatjana Ivanišević Dunja
Grad u izlogu, r. Tatjana Ivančić
Putositnice, r. Tatjana Ivančić
Slučajno, r. Tanja Golić
Žemsko
Osim što je u središte stavio žensko tijelo i energiju, opsesije vlastitom (ali i muškom) ljepotom i (erotske) žudnje, ovaj filmić
izgledao je i zvučao atraktivno. „Disao“ je upravo u ritmu svojeg raspojasanog i psihodeličnog doba, pa je zato najveća šteta što je, posve neobjašnjivo, proveo devetnaest godina u klupskome „bunkeru“. Kada je prvi put javno prikazan na 10. Saboru alternativnoga filma u Splitu 1987. u okruženju novih filmova, vidjelo se da po svojemu stilu pripada nekom posve drugom vremenu, ali i da je po samosvjesnom izričaju itekako blizak feminističkoj estetici. Dakako, rodno deklarativni naslov filma s vremenom je dobio još veću simboličku vrijednost, pa Žemsko, s pričom o neshvaćenosti njegove autorice, danas kruži svijetom kao ogledni rani primjerak hrvatske feminističke kulture.
(Diana Nenadić)
Info: r. T. Ivanišević Dunja, 1968., 6′
Grad u izlogu*
Nevjerojatna je opsjednutost Tatjane Ivančić morem i vodom. U nekoliko je navrata izjavljivala da se njezini filmovi tematski oslanjaju na prirodu, životinje i more. Bilo to točno ili ne, zasigurno je motiv mora, odnosno vode, dominantan, trajan i opsesivan, nazočan u svim njezinim najboljim radovima. Voda je tu shvaćena kao nekakvo prapočelo, izvor, ali i smiraj življenja, nedostižan cilj, mudrost. Grad u izlogu film je koji nimalo slučajno ima i zahvalu peračima izloga, zahvalu-izliku za tu razigranu razlivenost, za mekoću te nestvarnu, ali dodirljivu ljepotu. U prvom kadru i vidimo perača izloga, on nam razmaže vizuru pa pratimo grad uvijek kroz izlog ili je pak kamera uperena u izlog, u odbljesak izloga (pa u jednom kadru vidimo i autoricu kako snima). Poslije je to varirano na razne načine, dosljedno i diskretno, a opet sa strašću, tako da autorici daje i pravo na posvemašnji odmak od zbilje, na poneku možda dvostruku ekspoziciju, na stavljanje orošenog stakla pred objektiv kamere… A sve to, od realističnoga perača do sublimne stiliziranosti, u ciglih pet minuta.
(Zoran Tadić)
Info: r. T. Ivančić, 1969., 5′
Putositnice*
Prirodom Putositnica vlada voda, mokro im je jutro, vizure iz vlaka, odbljesci…
sve gotovo da prelazi u nekakvu razlivenu apstrakciju. (Zoran Tadić)
Info: T. Ivančić, 1976., 5′
*Filmovi su posuđeni iz arhiva Hrvatskog filmskog saveza.
Slučajno
Sreli su se slučajno nakon mnogo godina. U jednom poslijepodnevu prisjećaju se vremena koje su proveli zajedno, nesporazuma i ljubomore. Pitaju se što je pošlo krivo i je li moglo biti drugačije… Srednjometražni film pod nazivom Slučajno govori o susretu bivših ljubavnika i gotovo je u potpunosti dijaloški. Snimljen je u Rijeci, koja je po redateljičinim riječima “treći lik u filmu”, te predstavlja svojevrsni hommage riječkoj arhitekturi i industriji. U ulozi bivših ljubavnika su Krešimir Mikić i Lana Barić.
Info: T. Golić, 2013., 40′
Hvala Diani Nenadić (HFS), Sunčici Fradelić (Kino klub Split) i Vedranu Šuvaru (Kinoklub Zagreb) na pomoći oko realizacije programa.