//6. 10. 2016., 19:30//

Evgenia je samohrana majka, izrazito posvećena svom sinu jedincu. Nakon što pušta sina da provede praznike sa svojim ocem, on se vraća kao druga osoba te govori majci da više ne želi živjeti s njom. Nježan i srce-slamajući portret samoće i čežnje koja ostaje neuzvraćena. Rano Muratovino remekdjelo i njezino lirski najizraženije filmsko ostvarenje.

Dugi oproštaji nastaju nakon Kratkih susreta, i bili su zabranjeni gotovo dvadeset godina. Dva su filma zapravo diptih; i jedan i drugi snimljeni u predivnoj, poetičnoj crno-bijeloj tehnici, i jedan i drugi govore o prirodi i romansi, čak i ako je riječ o romansi između majke i sina, koji Muratova vidi kao metaforu svake muško-ženske veze. Napokon, i jedan i drugi zapanjujući su portreti žena, čežnje, samoće i neuzvraćene ljubavi.
Muratova je oduvijek bila željna otkrivanja novih talenata, posebice glumaca. Zvijezda i otkrivenje ovog filma je Zinaida Sharko, u ulozi majke. Impulzivna i krhka, Duge oproštaje pretvara u duboko istraživanje ženskosti i majčinstva.

Info: r. Kira Muratova, SSSR, 1971., 97′, scenarij: Natalya Ryazantseva, glume: Zinaida Sharko, Oleg Vladimirsky, Tatyana Mychko, Yuri Kayurov, Svetlana Kabanova, Lidiya Dranovskaya, Lidiya Brazilskaya, kamera: Gennady Karyuk

 

Kira Muratova jedna je od najistaknutijih umjetnica Istočne Europe u posljednjih pedeset godina. Suprotstavljanje i rušenje niša u koje je bila svrstavana ono je što ju je učinilo jedinstvenom i omogućilo joj da se ne podvrgne ni jednoj institucionaliziranoj filmskoj tradiciji ili filmskom kontekstu, osim vlastitom. Upravo to je i jedan od razloga zbog kojeg u svijetu filmskih festivala i filmofila nije u potpunosti priznata.

Živuća legenda istočnoeuropske kinematografije, rođena u Rumunjskoj, odrastala i živi u Ukrajini, gotovo nepoznata izvan zemalja bivšeg SSSR-a, Kira Muratova najbolje je čuvani dragulj rusko/ukrajinske kinematografije. Filmsko stvaralaštvo započinje ranih 60-ih, a njezini prvi radovi, mahom su režirani u suradnji sa suprugom Oleksandrom Muratovim. Njegujući potpunu nezavisnost kao umjetnica, Muratova (nanovo) stvara svoje ideje (i ideale) savršenstva i nesavršenstva, podsvjesnog i dekadencije, te istovremeno preispituje zamagljene granice među njima. Njena paradoksalna vizija kombinira istančan humor i duboku tugu, te se igra s razlikama i sličnostima između poezije i okrutnosti, nježnosti i grubosti. Način na koji pristupa materiji ne može se imitirati, a istovremeno je neodoljivo „zarazan“. Suvišno je za reći da su njezini „iregularni“, avangardni filmovi uvijek predstavljali problem Sovjetskom savezu. Long Farewells (1971.), lirski portret usamljenosti i žudnje, „bunkeriran“ je u SSSR-u gotovo dvadeset godina. Getting to Know the Big Wide World (1979.), njeno skriveno remek-djelo, jedva da je pušten u SSSR-u, a poslije i zaboravljen. Among Grey Stones (1983.) cenzori su drastično „izrezali“, a kao reakciju na taj postupak, Muratova je s filma maknula svoje ime.

Istovremeno, svi ovi filmovi nemaju ništa zajedničko s neposrednim poricanjem sovjetskog ili kojeg drugog socijalističkog sistema. Oni idu dalje i dublje, pretvarajući se u svevremene i uznemirujuće refleksije ljudske prirode i postojanja uopće. Nije iznenađenje da je nakon pada SSSR-a i kraja cenzure Muratova postala beskompromisnija i posebno usmjerena na bol, nasilje i smrt. Prvi primjer ovog smjera je The Asthenic Syndrome (1989.), prekretnica za Muratovu, zastrašujući i daleko najradikalniji ruski film posljednjih par desetljeća. Njen zadnji film Eternal Homecoming (2012.), može se gledati kao utjelovljenje njena filmskog univerzuma. Kompozicija film-u-filmu, stalne reprize, dekonstruiranje fikcije, ostranjivanje stvarnosti, apsurdnosti i melankolije – sve ove motive Muratova je dovela do ekstrema. No, prije svega, glorificira se umjetnost i sloboda filmaštva, koje u slučaju Kire Muratove, nikad nije osjetilo ograničenja.

Muratova se često igra žanrovima, koristeći pri tome montažu kao omiljeno filmsko sredstvo te stvarajući poetske, groteskne i kompleksne univerzume u kojima svaki lik ima svoje manične strasti, nade, strahove… Koncentrira se na ljude i krajolike koji su jedinstveni produkt sovjetske zbilje, ne zazire od ružnoće, okrutnosti i apsurda u svom surealističkom stilu. Ekstremni nihilizam i ekstremni humanizam u njezinim radovima često je bio cenzuriran u SSSR-u, a budno oko dežurnih moralista pušta je na miru tek nakon Perestrojke, što joj omogućuje i predstavljanje u inozemstvu te osvajanje Srebrnog medvjeda u Berlinu 1990. za već spomenuti The Asthenic Syndrome.

 

Selektor programa: Evgeny Gusyatinskiy

Film prikazujemo u suradnji s Centrom Oleksandr Dovzhenko i Državnom filmskom agencijom Ukrajine.

Kiru Muratovu predstavljamo u sklopu programske cjeline Izvan fokusa, posvećene autorima i filmskim školama iz različitih zemalja čije stvaralaštvo otvara nove i nekonvencionalne putove u razvoju kinematografije.